Skoro mi se ukazala prilika posjetiti poznati
muzej satova Patek Philippe u Ženevi što me je potaklo odškrinuti vrata u svijet
satova, ili bolje rečeno, u svijet mjerenja vremena.
Muzej Patek Philippe u Ženevi
Premda svatko od nas razumije vrijeme i uzima ga
zdravo za gotovo, kad ga treba opisati, stvari postaju malo kompliciranije. Univerzalna
definicija vremena zapravo ne postoji pa se služimo pomalo lukavim, a katkada
banalnim dosjetkama poput sljedećih:
Svaka od ponuđenih definicija čini se prihvatljivom,
no niti jedna nije bila potpuno zadovoljavajuća, pogotovo kad su se na „tržištu
definicija“ pojavila izvjesna gospoda Max Planck i Albert Einstein koji su
razumijevanje prirode vremena dodatno zakomplicirali. Za potrebe članka kojeg čitate nužna i dovoljna definicija bi bila:
Sve životinje osim ljudi žive u neprestanoj
sadašnjosti, bez ikakvog osjećaja vremenskih razlika u prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti. Naša svjesnost o vremenu stoga je jedna od najvažnijih ljudskih
osobina. Vrijeme je uz materiju, prostor, prirodu i mijenu bilo omiljena tema
kako drevnih tako i suvremenih filozofa, a koplja su se lomila uglavnom oko
pitanja je li vrijeme linearna ili ciklička pojava? Ima li vrijeme početak i kraj?
Ima li vrijeme supstanciju i od čega se sastoji? Kako znamo da vrijeme stvarno
postoji i sl.?
U svakodnevici nam je pak daleko važniji sporazum
o univerzalnom vremenskom redoslijedu različitih fizikalnih procesa koji imaju
međusobno konzistentne vremenske odnose (npr. rotacija Zemlje, frekvencija
njihala itd.) što nam, vidjet ćemo dalje, uvelike olakšava život.
Za daljnje razumijevanje ove teme upoznajmo se s još nekoliko definicija:
A sada se kronološki usredotočimo na razvoj
kronometrije, što mi je od samog početka i bila namjera.
U
ovom pregledu neću spominjati tehnologije mjerenja vremena poput pješčanog i vodenog
sata (klepsidre), kalibrirane svijeće, atomske i elektroničke satove itd. kako
bi više prostora posvetili čitatelju,
pretpostavljam, zanimljivijim mehanizmima.
Prvi
alat u mjerenju vremena bilo je sunce, logično, jer su ljudi prvo uočili
pravilnost prirodne izmjene dana i noći, a potom i pravilnost kretanja sunca po nebeskom svodu. Prvi
sunčani satovi pojavljuju se, tvrdnje se slažu, u Egiptu oko 3500 p.n.e. a
izgledali su otprilike ovako:
Egipatski sunčani sat
U
našoj kronologiji nikako ne smijemo zaobići i famoznu Antikhyteru, prvo analogno računalo nastalo oko 100-150 g.p.n.e.
koje se sastojalo iz 30-tak brončanih zupčanika u drvenom kućištu. Antikhytera
je pronađena na potopljenom grčkom brodu, a njezina svrha je otkrivena tek
nedavno. Antikhytera je, između ostalog, predstavljala astronomski sat. U korist
jedinstvenosti i sofisticiranosti njezine konstrukcije govori podatak da se
mehanizmi slične složenosti pojavljuju tek u 13. stoljeću.
.
Antikhytera kao artefakt i njezina suvremena replika
Krajem 13. stoljeća poznate su konstrukcije koje su uključivale klatno, utege i jednostavne prijenosne mehanizme, ali bez oznaka sati (brojeva). U modi su tada još uvijek astrolabi, a jedan od poznatijih je onaj princa Asulida iz Yemena. Spomenimo da i danas neke ugledne urarske kuće poput Ulysse Nardin proizvode ručne astrolabe.
Giovanni Dondi
dell'Orologio iz Padove izumio je svoj Astrarium 1364. godine, astronomski sat koji je tada smatran
svojevrsnim čudom, koje se na žalost nije sačuvao, ali je izgrađena vjerna replika
zahvaljujući izumiteljevim detaljnim uputstvima.
Kopija
Astrarijuma Giovanna Dondija
Prva revolucija u horoligiji dogodila se oko 1410. godine kada je razvijena
opruga u kombinaciji s koničnim vretenom što je omogućilo kompaktnost te pojavu,
više manje, prenosivih mehanizama.
Spiralna
opruga sa koničnim navojnim vretenom
Ovo je omogućilo i pojavu džepnog sata koji je postao popularan tek tijekom vremena Tudora u
16. stoljeću (što se vidi na portretu kralja Henrika VIII.). Prvi džepni satovi
imali su samo jednu kazaljku koja je pokazivla sate, dok se kazaljka za minute
pojavljuje tek u 17. stoljeću.
Henrik VIII nosi „džepni“ sat oko vrata
Za sljedeću revoluciju u horologiji zaslužan je načelno Galileo
Galilei koji je u crkvi za vrijeme liturgije ugledao svjetiljku koja se
ljuljala. To ga je dovelo do zaključka, pogađate, da se njihalo može koristiti
za precizno mjerenje vremena.
Galileovu ideju materijalizirao je Christian
Huygens, nizozemski fizičar, matematičar, astronom i inovator, koji se smatra
jednim od najvećih znanstvenika svih vremena - izumitelj satnog mehanizma kakvog poznajemo, manje više,
sve do danas. On je 1656. godine primijenio slobodno njihalo (klatno)
kao mehanički oscilator, kod kojeg vrijeme njihanja ovisi o duljini niti. Do
pojave elektroničkih, ti su satovi bili najtočniji te su se zadržali sve do
danas. Kako je glavni nedostatak sata s njihalom i utegom to što ne može raditi
u pokretu, Huygens je 1674. konstruirao i sat pokretan oprugom
s opružnim mehaničkim oscilatorom te nemirnicom ili treptalom, koji može raditi i u
pokretu. Licencirao je izvjesnog Salomona Costera iz Haga da napravi sat prema
njegovim zamislima, a uradak je izgledao ovako:
Christian Huygens i njegov satni mehanizam
John
Harrison (1693. - 1776.) bio je samouki engleski stolar i
urar koji je izumio morski kronometar,
dugo traženi uređaj za rješavanje problema izračunavanja zemljopisne dužine.
Njegov (doduše prilično nezgrapan) mehanizam revolucionirao je navigaciju i
znatno povećao sigurnost plovidbe.
Harrisonov kronometar
1704. godine francuski urar (i
hugenot koji se pred pogromom doselio u London) Peter de Beaufré prvi se dosjetio umetnuti dragulj u sat. Premda je u iole ozbiljnijoj kronologiji
horologije ovaj podatak beznačajan, de Beaufre je pokrenuo modni trend u kojem
i danas mnogi (imućni) uživaju.
1801. francusko švicarski urar Abraham-Louis Breguet patentirao je tzv. Tourbillon kojem je svrha kompenzacija učinka
gravitacije ugradnjom satnog mehanizma u rotirajući kavez. Tourbillon se i danas
ugrađuje u skupe satove u najčešće skeletiranoj (prozirnoj) verziji kako bi
ljepota i komplikacija bila vidljiva (ne)znalcima, premda je rezultat
kompenzacije greške, ruku na srce, upitan i iz današnje perspektive nebitan.
Mehanizam turbillona
Breguet
Zadržimo se malo na ručnom satu.
Porijeklo ručnog sata
dosta je nejasno. Prvi ručni satovi bili su namijenjeni ženama, dok su muškarci
koristili džepni sat. Čini se da je jedan od prvih ručnih satova naručen za kraljicu Elizabetu I. (od strane njenog miljenika Roberta Dudleya 1571. godine). Sigurno
je da je je prvi ručni sat kakvog ga poznajemo danas napravljen za mađarsku
groficu Koscowicz od strane švicarskog proizvođača satova (a koga drugog nego)
Patek Philippea (oko 1868.). Inače, njihov "Platinum Perpetual Calendar
Wristwatch" iz te iste 1868. godine prodan je 2008. za
nevjerojatnih 3,1 milijuna dolara!
Premda
su ručni satovi, kako rekoh, bili popularni kao modni dodatak kod ženske
populacije, na muškoj ruci su se smatrali nepriličnim. Kako sila zakon mijenja,
muški
ručni satovi pojavljuju se u masivnoj upotrebi tek u vrijeme Prvog svjetskog
rata kada je istovremeno trebalo koordinirati početak akcija i držati pušku
u ruci, za što su džepni satovi bili prilično nepraktični.
Interesantno je da je u kasnom 18.
stoljeću Velika Britanija nametnula porez na svaki sat u upotrebi, čak i u
privatnim kućama! Ovaj porez je skoro uništio urarstvo u Britaniji, jer je većina
urara bila prisiljena zatvoriti svoje obrte. Srećom, ova bedastoća od poreza
trajala je ravno godinu dana.
Neki ljudi jednostavno ne vole
spavati dugo. Levi Hutchins bio je
jedan od njih. Ovaj 26-godišnji urar, 1787. godine izumio je prvu mehaničku
budilicu. Premda je alarm zvonio samo u 4 ujutro, (onako kako je njemu odgovaralo)
zabilježeno je da je Levi izumitelj preteče budilice.
Prvi moderni kronometar napravio je Louis
Moinet 1816, premda je manje-više uspješnih pokušaja bilo i ranije.
Kronometar Louisa Moineta
Prvi samonavijajući (automatski)
sat izradio je John Harwood tijekom
1923. godine.
John Harwood i
njegova automatska ura
Najskuplji ikad prodan ručni sat bio je 5016A Patek
Philippe kupljen na aukciji 2015. godine za 7,3 milijuna dolara.
U filmovima o
Jamesu Bondu Sean Connery nosi Rolex Submariner, dok Daniel Craig nosi Omegu. U
Bourneovom ultimatumu Matt Damon nosi TAG Heuer…
Koncept digitalnog sata
imao je svoje korijene u poznatom SF filmu
„2001: Odiseja u svemiru“ iz
1968. godine. Redatelj Stanley Kubrick naručio je od tvrtke Hamilton Watch
izradu futurističkog (tada još nefunkcionalnog) sata koji će nositi astronauti..
Navedimo da je NASA-in inženjer Peter
Dimitroff Petroff (inače bugarski emigrant) taj koji
je bio autor prvog funkcionalnog digitalnog sata (i onog što danas zovemo
srčanim monitorom, što je ne manje važno!)
Peter Dimitroff Petroff
I na kraju naše šetnje kroz povijest horologije dolazimo do sata pred
kojim svaki „satoljubac“ pada ničice, do svetinje nad svetinjama, svetog
Grala u horologiji. Najsloženiji mehanički džepni sat na svijetu, Patek Philippe Caliber 89, sat iznad
svih satova, prvi je put sastavljen
1989. godine i ima 1800 dijelova. Razvoj je trajao pet godina, a
njegova izrada još četiri. Ima 24 kazaljke i 33 funkcije (ili kako urari vole
reći komplikacije) među kojima su, primjerice, termometar i zvjezdani svod.
Vrijednost ove ekskluzivne ikone procjenjuje se na iznos od 11 do 25 milijuna
američkih dolara, prava sitnica!
Patek Philippe Caliber
89
U ovom brzinskom prolazu kroz povijest horologije
morao sam, što će mnogi primjetiti, potisnuti vlastiti entuzijazam oko navođenja i drugih važnih osoba i
događaja u kronologiji horologije. Ova nepravda je nužna imajući na umu ograničenost
medijskog prostora i održivost usredotočenosti zainteresiranog čitatelja.
Svima
vama koji bi htjeli nešto više doznati o ovoj temi prporučio bih legendarni „Urarski priručnik“ Josipa Ivankovića čije
je prvo izdanje objavljeno još davne 1947. godine.
Na kraju, jedno je sigurno. Mehanički satovi, unatoč
manjkavosti osnovne funkcije točnosti u usporedbi s elektroničkim, zasigurno
nisu prolazna pojava i ostat će vjeran, da ne kažem intiman pratitelj čovjeku
još dugo vremena. Ljepota i smirujuće tiho kucanje satnog mehanizma nekim ljudima
su naprosto ovisnost, pa se ne treba čuditi podatku da upravo urari od svih profesija najduže žive (na suprotnom kraju statistike
su novinari!).
Kao što je i prva jutarnja kava nezamisliva bez
tiskanog izdanja jutarnjih novina, pogled na „cajgere“ ručnog sata dnevna je rutina
koju ne može zamijeniti nikakav zaslon telefona (ma kako pametan bio). Tika-taka,
tika-taka…