Nezamislivo je govoriti o inovacijama, a ne spomenuti Alfreda Nobela i nagradu koju je ustanovio kao najprestižnije priznanje briljantnim pojedincima, zapravo inovatorima i grupama za ostvarenja u disciplinama i to redom, fizici, kemiji, medicini (fiziologiji), književnosti, ekonomiji i doprinosu miru u svijetu. Kao inženjeru, uvijek mi se činilo da su tehničke znanstvene discipline nekako zakinute na račun humanističkih te da je ovaj „sveti gral“ među nagradama ostao nedostupan i nekim drugim, za čovječanstvo itekako zaslužnim, pojedincima.
O Nobelu postoji mnoštvo priča i podataka, jer je još za života postao „celebrity“. Za Alfredov životni put važno je spomenuti proizvodnju naoružanja, uspješan obiteljski biznis pokrenut u Rusiji. Naime, njegov otac Immanuel Nobel bio je liferant Carske Ruske vojske u Krimskom ratu, pa je Alfredov interes za eksplozive bio više-manje zadan. Kako „jabuka ne pada daleko od stabla“, otac, i sam inovator (izumio šperploču!), uspio je zainteresirati Alfreda za obiteljski posao, koji je ovaj umješno unaprijedio. Ipak, njegov put do uspjeha bio je trnovit, prepun poslovnih i obiteljskih tragedija, koje ćemo ovaj puta preskočiti i zaključiti da je Alfred za svoja otkrića dobio 355 patenata i postao nezamislivo bogat.
Sažeta povijest osnivanja Nobelove nagrade u jednoj rečenici glasi otprilike ovako: Nobel, zaprepašten i šokiran načinom na koji je svijet upotrebljavao njegov izum – dinamit, odlučio je 1895. godine osnovati fondaciju iz kojeg će se nagrade dodjeljivati onima koji svojim sposobnostima najviše doprinose čovječanstvu. Treba li posebno navoditi da je njegova odluka šokirala potencijalne nasljednike i švedsku kraljevsku obitelj, koja ga je optužila za manjak rodoljublja i, maltene, izdaju nacionalnih interesa zbog internacionalizma?! Prve Nobelove nagrade dodijeljene su potom 1901. godine, četiri godine nakon njegove smrti.
Na početku sam nabrojao discipline za koje se dodjeljuju Nobelova nagrada. Neki će primijetiti da među njima nema, recimo, nagrade za područje matematike! Je li se Nobelu dogodio propust? Ne! Kako to često biva, iza svake anomalije postoji, u pravilu, bizaran razlog, a u Nobelovom slučaju bio je to ljubavni trokut. Kronike naime govore da su Nobel i suvremeni, istaknuti švedski matematičar Mittag-Leffler bili obojica zaljubljeni u izvjesnu damu, koja se naposljetku ipak odlučila za Lefflera. Nobel, ljutit na njih dvoje, nije htio utemeljiti nagradu za matematiku, jer bi je, izvjesno, zaslužio, a tko drugi nego Leffler. I tako su zbog „pogrešnog“ odabira jedne dame, matematičari zakinuti za najviše priznanje u svojoj disciplini. No, ne za dugo!
Nakon uspostave Nobelove nagrade, uočivši „nepravdu“ nanesenu matematičarima, 1936. godine profesor J.C. Field iz Toronta osniva svjetsku matematičku nagradu pod nazivom Fieldsova medalja. Fieldsova medalja se općenito smatra Nobelom u matematici, a dodjeljuje se svake četvrte godine četvorici najzaslužnijih matematičara. Valja zabilježiti, da se 2014. godine među četiri laureata, po prvi puta u povijesti dodjele Fieldsove medalje, našla i jedna žena, Iranka Maryam Mirzakhani.
U Alfredovu životu, značajnu ulogu odigrala je još jedna dama, koja je, za razliku od gore navedene, mnogo uspješnije iskoristila Alfredovu naklonost. Riječ je o austrijskoj spisateljici Berthivon Suttner, laureatkinji Nobelove nagrade za mir 1905. godine. Oko izbora Nobelovaca bilo je mnogo prijepora. Zanimljiv je podatak primjerice da niti Tesla niti Edison nisu dobili Nobelovu nagradu o čemu postoji niz špekulacija.
Zanimljiva je i statistika Nobelove nagrade. Do sada je dodijeljeno 650 nagrada. Najviše njih otišlo je u SAD, čak 317, u Ujedinjeno Kraljevstvo 97, Njemačku 89, Francusku 36, Švicarsku 20 itd. Ako za kriterij „genijalnosti“ pojedine zemlje uzmemo broj laureata na 10 milijuna stanovnika (opet samo za znanstvene discipline) onda bi poredak bio slijedeći: Švicarska, a slijede Austrija, Danska, Švedska, Norveška itd. Prigodno je istaknuti i da najveći broj nobelovaca, njih čak 81 na ovaj ili onaj način dolazi s MIT-a (Massachusetts Institute of Technology, USA) i to 29 fizičara, 11 medicinara, 22 ekonomista, 15 kemičara, a MIT su pohađala ili bili predavači i četvorica laureata nagrade za mir i to: Kofi Annan (2001.), Eric Chivian (1985.), Wei Hao i Susan Solomon (2007.) MIT ne spominjem ne bez razloga. Ondje trenutačno djeluju i neki hrvatski ugledni znanstvenici, pa bi se moglo dogoditi da među budućim laureatima prepoznamo i nekog našeg.
Naravno, razmišljati o nobelovcima, a ne prisjetiti se „naših“ Leopolda Ružičke i Vladimira Preloga, bio bi grubi previd. Što god mi o tom mislili, bolna je ipak istina: Ružička i Prelog, jesu i ostaju, švicarski nobelovci!
Pisati o inovacijama, a ne spomenuti Alfreda Nobela i nagradu koju je ustanovio nezamislivo je, no ovime tema Nobel ni izbliza nije iscrpljena. Sumnjam da će to ikada i biti, jer izazov je to za neko slijedeće viđenje iz neke druge perspektive.
Zoran Barišić,
član Izvršnog odbora IFIA EXCO
English
