Zoran Barišić

U zadnje vrijeme svjedoci smo poplave različitih aktivnosti u promociji inovacija. Ova trenutačna moda većinom uključuje dodjelu kojekakvih nagrada, priznanja i sl., najčešće bez pravih kriterija, pa i osnovnih znanja o meritumu. Kampanje se svode na populističku glorifikaciju hrvatske pameti koja bi, sama po sebi, trebala izbaviti Hrvatsku i hrvatsko gospodarstvo iz krize. Kako bismo lakše zauzeli vrijednosne sudove o okruženju u kojem se našlo hrvatsko inovatorstvo, dobro bi bilo podsjetiti se na neke osnove.

Počet ćemo od kreativnosti kao ishodištu svake inovacije. Mnogima je poznato da kreativnost podrazumijeva proces stvaranja novih ideja, veza i načina gledanja na svijet. Za razliku od kreativnosti, inovacija je proces pretvaranja kreativnih ideja u proizvode, usluge ili tehnologije koji predstavljaju dodanu vrijednost pojedincu te jednoj ili više interesnih skupina. Nužno i dovoljno za početak.

Budući je nemoguće raščlaniti temu iz naslova po svim kriterijima, daljnja promišljanja vezana su, ovaj puta, uz tzv. neovisne inovatore, pojedince (a ne inovatore u R&D sustavima ili velikim i srednjim tvrtkama). Treba odmah reći da za razliku od inovatora koji djeluju unutar gospodarskih i R&D sustava, inovatori individualci, u pravilu, ne raspolažu materijalnim i nematerijalnim resursima (npr. financijama, tehničkom podrškom, specifičnim znanjima i sl.). Premda globalno gospodarstvo naprijed guraju veliki gospodarski i R&D sustavi i to inovacijama veće dodane vrijednosti, neovisno individualno inovatorstvo ima jednu nemjerljivu prednost: slobodu uma i nauma, nerobovanje određenim interesima ili nametnutim okvirima i procedurama. Značajniju ulogu u kreativnosti neovisnih inovatora ima i slučajnost, a u tome leži i ljepota i izazov inovativnih procesa. Svojedobno je i Mark Twain zgodno primijetio: „Najveći inovator svih vremena je Slučajnost!“.

Neovisne inovatore nisam apostrofirao slučajno. U Hrvatskoj su praktično u većini jer znamo da je korporativno i R&D inovatorstvo slabo razvijeno.

Negdje do početka 20. stoljeća svi inovatori u svijetu bili su neovisni inovatori – individualci. Poslije Henryja Forda inovatori sve više niču unutar pojedinih sustava, tako da danas preko 70% inovatora djeluje unutar R&D sustava ili korporacija, a trend neovisnog inovatorstva je, generalno gledajući, i dalje u padu.

Htjeli mi to ili ne, svaka inovacija zahtijeva određenu količinu resursa (vremena, financijskih ulaganja itd.) i u pravilu neuspjeha. Mogućnost promašaja nameće inovatorima princip upravljanja rizikom, na način da jedan neuspjeh ne iscrpi sve raspoložive resurse.

Najčešće pogreške inovatora u realizaciji inovacije u pravilu se mogu svesti na 5 osnovnih:

1. Komplicirano

2. Već poznato

3. Neupotrebljivo

4. Preskupo

Tajnovito