Ovogodišnji katastrofalni požari koji su, po tko zna koji put, poharali naše (i ne samo naše) priobalje i zaleđe, potaknuli su me na kratak pregled povijesti inovacija u vatrogastvu. Pisati o inovacijama o vatrogastvu i povijesti ove časne djelatnosti težak je zadatak, jer već pri prvom pokušaju postavlja se pitanje s kojim događajem započeti, kada započinje prva dokumentirana organizirana protupožarna akcija ili kada se pojavljuje prvi namjenski protupožarni uređaj? Nemojmo i zaboraviti da inovacije nisu samo proizvodi, već i usluge i tehnologije, pa i poslovni procesi (ovi će nam dalje u tekstu ubrzo biti zanimljivi).
Donosim stoga kratak pregled možda najznačajnijih događaja, a njime se mi u Udruzi inovatora Hrvatske želimo i zahvaliti i iskazati počast hrvatskim vatrogascima koji su ponovno i ovo ljeto branili i obranili Hrvatsku od vatrene stihije.
Općenito se smatra da je vatrogasna crpka osnovno tehničko pomagalo u gašenju požara (ako zanemarimo vjedro, sjekiru, kuke i ostale priručne alate). Povijesni izvori pripisuju konstrukciju prve crpke za vodu Tesibiusu (Ctesibius) inovatoru iz Aleksandrije koji je živio u 3 st. p. n. e. Njegov dizajn je 300 godina kasnije malo „popravio“ proslavljeni Heron (opet iz Alexandrije).
Prva dokumentirana organizirana borba protiv vatrene stihije smatra se ona iz staroga Rima. Svojevrsnu vatrogasnu družinu osnovao je prvo Marko Licinije Kras 100 godina p.n.e. (onaj isti Kras koji je ugušio Spartakovu pobunu i vladao u prvom rimskom trijumviratu zajedno s Cezarom i Pompejem). Ovaj ekstremno bogati rimski patricij dio je svog bogatstva stekao na (tada inovativnom) poslovnom modelu naplate gašenja požara. Kako Rim u to vrijeme nije imao organizirani javni servis gašenja požara, Kras je sa svojom privatnom vatrogasnom družinom ( Plutarh govori o oko 500 dobro organiziranih vatrogasaca) dolazio na požarište i s vlasnicima opožarenih kuća dogovarao cijenu gašenja. Ako cijena nije bila dogovorena, družina je pasivno promatrala požar, a nakon što su kuće izgorjele, Kras ih je kupovao u bescjenje. Općepoznata činjenica je bila da su Krasovi ljudi često i sami potpaljivali požare.
Pošto je Krasov „model“ bio više poduzetnički pothvat, a manje javni servis, rimski imperator August početkom n. e. osniva javnu vatrogasnu brigadu tzv. Vigile, koji su ujedno obavljali i policijske zadaće. Vigila je bilo oko 7200, a smatra se da su preteča organiziranom vatrogastvu kakvo poznajemo i danas. Spomenimo da je u to vrijeme Rim imao i tzv. Vatrogasni kodeks te da su se Vigili financirali iz prireza u iznosu od 4% od svake kupoprodajne transakcije u trgovini robljem (zvuči poznato zar ne?).
S Rimskim carstvom umire i upotreba vodene crpke koja se ne spominje sve do 16. st. u Augsburgu i Nüernbergu.
U srednjem vijeku nema velikih novotarija u tehnici i organizaciji gašenja požara, premda valja spomenuti da je 1254. u Parizu osnovana Građanska noćna straža (odvojena od postojeće kraljeve) koja je osim policijskih zadaća vodila brigu i o vatrodojavi.
Veliki požar koji je zadesio London 1666. godine potaknuo je dalji razvoj klipne crpke koju su tada pokretale dvije osobe pomoću kotača, a 1721. Richard Newsham je u Londonu patentirao prvu vatrogasnu crpku s kontinuiranim mlazom što je predstavljalo prekretnicu u poboljšanju tehničkih specifikacija crpke.
Budući da je crpka učinkovita samo uz vatrogasno crijevo, važno je reći da su se prva vatrogasna crijeva od fino sašivene kože pojavila oko 1673. godine u Holandiji (Jan Van de Heyden), a mogla su se već onda po želji sastavljati pomoću odgovarajućih spojnica. Prva gumirana crijeva pojavljuju se tek oko 1870. godine.
Vatrogasne ljestve namjenski su pak inovirane 1877. u St. Louisu gdje se pojavljuju kao tzv. Pompier ljestve (pompier na francuskom znači vatrogasac).
1825. godine talijanski znanstvenik Giovanni Aldini pokušao je dizajnirati vatrogasnu masku za zaštitu od topline (Aldini je poznatiji kao znanstvenik koji je provodio morbidne pokuse i bio predložak stvaranju Frankenštajnovog lika). Aldinijev koncept se sastojao od tanke azbestne maske preko koje se navukla žičana mreža. Rudar po imenu John Roberts izumio je masku s filterom koja je bila naširoko korištena u Europi i Sjedinjenim Državama.
Prva javna vatrogasna brigada u svijetu osnovana je 1824. u Edinburghu a osnivač joj je bio James Braidwood. Protokoli i postupci koje je definirao Braidwood ostali su zlatni standard sve do danas. Štoviše Braidwood je i izumitelj prvog samostalnog aparata za disanje koji se sastojao od dvije vrećice od platna obložene gumom. Takvu naprtnjaču vatrogasac je nosio privezanu na leđima. Dvije gumene cijevi spojene na usnik dopuštale su nositelju da udahne svježi zrak. Vrećice su bile prethodno napunjene svježim zrakom i zapečaćene do upotrebe. Braidwoodov izum je uključivao i nošenje naočala i odgovarajućeg kožnog pokrivala te upotrebu zviždaljke.
Veliki iskorak predstavljala je pojava prvih parnih crpki koje su se pojavile prvo u Londonu 1829., a potom i u New Yorku 1841. godine. Zanimljivo je da su dobrovoljna vatrogasna društva ispočetka nevoljko prihvaćala ovu novotariju, a u nekim slučajevima i sabotirali njihovu upotrebu.
Godine 1852. William F. Channing, inače doktor medicine u Bostonu, koristeći telegrafsku tehnologiju stvorio je prvi sustav vatrodojave, tako da je te iste godine Boston imao alarmne kutije po cijelom gradu.
1852. patentiran je sprinkler, prvi uređaj za zaštitu od požara u zatvorenim prostorima. Automatski sprinkler patentiran je 1872.
Benzinski motori pojavljuju se oko 1907. i koriste se prvo kao motori za pogon crpki ili u kamionima koji su vukli vatrogasnu opremu. Godine 1910. kombiniraju se obje funkcije, tj. jedan motor pokreće i kamion i crpku.
Kako su sirene nezaobilazan efekt vezan uz vatrogasnu akciju, recimo ponešto i o njima. Negdje oko 1799. godine sirenu je izumio škotski fizičar John Robison, a prvi upotrebljivi uređaj kakvog danas poznajemo baron Charles Cagniard de la Tour koji joj je dao i ime. De la Tourovo rješenje koristi se i danas za ručne sirene, a s obzirom da funkcionira i u vodi, legenda kaže, ime je dobila po morskim sirenama.
Zanimljiva je i povijest hidranta, čije pojavljivanje (kao i mnogo toga vezanog za vatrogastvo) ne možemo točno datirati. Preteča hidranta mogli bi biti željezni kotlovi s vodom u drevnoj Kini koji su bili strateški raspoređeni po naseljima, a voda se koristila samo u slučaju požara.
U 17. st. oko velikih gradova instaliraju se drvene cijevi kojima je protjecala voda. U slučaju potrebe vatrogasci su probušili drvenu cijev, a nakon upotrebe začepili drvenim čepom.
Ideja prvog hidranta slična današnjem pripisuje se Fredericku Graffu glavnom inženjeru vatrogasne brigade Philadelphije oko 1801. godine. Iako se zna da je Graffu dodijeljen patent prvog hidranta, službene verifikacije nema, jer je patentni ured zajedno s dokumentacijom do temelja izgorio 1836. godine. Graff 1803. godine instalira (zabija) hidrante od lijevanog željeza u (još uvijek drvene) magistralne vodovode zaoštrivši ih pri dnu.
Kakav bi ovo bio pregled inovacija u vatrogastvu, bez da ne kažemo nešto o proslavljenom Canadairu.
Dakle, avion Canadair CL 215 (CL 415) ili vatrogasna leteća amfibija razvijen je na iskustvu, za autora ovog teksta, najljepšeg ikad napravljenog aviona: Cataline. Razvila ga je kanadska tvrtka Bombardier Aerospace na zahtjev Uprave za šume Quebecka (Kanada), a prvi put je poletio 1967. godine.
Uz ove danas nezamjenjive letjelice veže se u svijetu poznata legenda. Ona kaže da je jednom Canadair crpeći more usisao i ronioca koji se tu slučajno zadesio i izbacio ga nad požarištem . Iako se često prepričava kao istinit događaj, sklon sam uvjerenju (prvenstveno zbog tehničkih nemogućnosti) da se radi o šali.
Spomenimo još da Hrvatska trenutačno raspolaže s šest Canadaira modela CL 415.
Koliko su Canadairi i njihove posade zadužili Hrvatsku ne treba niti govoriti, dok o kompetencijama hrvatskih pilota dovoljno govori podatak da od njih uče i Izraelci. Ima toga u čemu smo najbolji!
S Canadairima završavam ovu šetnju kroz povijest vatrogastva, premda nismo obuhvatili niti dio onoga što bi prosječnom čitatelju moglo biti zanimljivo, primjerice razvoj vatrogasne opreme poput kacige, odjeće, obuće i sl. Nisu spomenuti niti naši aktualni inovatori na polju vatrogastva poput tvrtke DOK-ING i drugih. Ovaj izbor povijesnih činjenica autorov je subjektivan i proizvoljan izbor, a namjera članka, prije svega, jest zabaviti čitatelja. Vas ambicioznije će, nadam se, potaknuti na neka vlastita istraživanja zanimljive povijesti vatrogastva.
Zoran Barišić
English
