Premda sam ovoj kolumni namijenio drugu temu, nedavni tragičan događaj skrenuo mi je, a i ne samo meni, pozornost na jednog genija, koji je matematici 20. stoljeća dao značajan, praktično nemjerljiv doprinos. Naime 24. svibnja ove godine u bizarnoj prometnoj nesreći, vraćajući se s dodjele Abelove nagrade iz Norveške, život je skončao John Forbes Nash.
Oni koji s matematikom „nisu baš na ti“, možda će se prisjetiti filma „A beautiful mind“ (u našem prijevodu „Genijalni um“) snimljenog 2001. prema Nashovoj biografiji, a koji je nedavno prikazan i u našim kinima. U filmu je u ulozi Johna Nasha briljirao Russell Crowe, a film je osvojio i četiri Oskara. Uzgred, čini se da je u Hollywoodu zavladao trend snimanja biografskih filmova još živućih znanstvenika, a zadnji takav primjer je film o Stephenu Hawkingu kojeg smo isto imali prilike vidjeti u našim kinima. Nevolja ovakvih produkcija je što su glavni likovi još uvijek većinom radno aktivni, pa su takve romansirane biografije tek prvi dio njihove životne sage.
No, vratimo se Johnu Nashu. Nashov život je imao dvije, naoko nepovezane, ali neodvojive dimenzije, kreativnu i mentalno-ekscentričnu (zapravo paranoidno-šizofrenu, koja je za našu priču nebitna). Njegov buran život dobrim je dijelom posljedica djetinjstva i ambicija njegove majke učiteljice koja ga je u djetinjstvu tjerala da čita već u četvrtoj godini, uči latinski, te posljedično preskače razrede. Nagovještaj Nashovog briljantnog uma nazirao se već u osnovnoj školi gdje je učiteljica obavijestila roditelje da John ne razumije matematiku, jer je matematičke probleme rješavao na neki svoj, istina elegantniji, način. Ali vrag je u tome što nije prihvaćao nametnute, skolastičke obrasce.
Nakon niza nagrada u srednjoj školi, završava na studiju u Princetonu, koji je u to vrijeme bio apsolutno vodeća matematička meka. Svoje kolegice i kolege impresionira zabavnom igrom koju je osmislio, a svi su je kolokvijalno zvali „Nash“. Ista je doživjela i komercijalno izdanje pod nazivom „Hex“. I time je Johnov put bio trasiran: teorijom igara kao, u to vrijeme, najinteresantnijim neistraženim poljem matematike.
Teorija igara bavi se strategijama natjecanja, bez obzira radi li se o, primjerice, kartaškoj igri ili o poslovanju. Teorija nastoji prikladnim matematičkim alatima predvidjeti ili odrediti optimalne obrasce ponašanja sudionika kako bi se postigli maksimalni učinci, jasno, uz određene preduvjete. Teorija povezuje nekoliko grana matematike te je dala bitni doprinos razumijevanju procesa u ekonomiji, sociologiji, psihologiji, teoriji evolucije i, na žalost , vojnim strategijama. Istini za volju i prije Johnovih radova na ovom polju bilo je preteča poput primjerice Johna von Neumanna i Oskara Morgensterna. Za one ambicioznije čitatelje preporučujem pogledati link http://e.math.hr/teorijaigara/index.html.
Akademska zajednica teško se nosila s Nashovim briljantnim postignućima u matematici, odričući mu pravo na Fieldsovu medalju (kao svojevrsnog Nobela za matematiku, o čemu sam pisao u jednoj od prethodnih kolumni) što ga je, prema tadašnjim kuloarskim pričama, teško pogodilo.
Da je kojim slučajem Nobel ustanovio nagradu za matematiku, Nash bi zasigurno dobio obje, za matematiku i za ekonomiju. Ovako mu je 1994., s druga dva laureata, dodijeljena „samo“ Nobelova nagrada za ekonomiju i Abelova nagrada 2015., koja ga je u konačnici koštala glave.
English
